Nedjelja, 18.10.2009., pomalo ukradeno slobodno vrijeme, ustajanje u četiri ujutro i put do Krka. Prognoza za divlju buru, ali hladno. Tko zna, možda za kraj sezone uhvatim neki dobar vjetar. U Puntu već mnogo ljudi, uglavnom natjecatelja koji čekaju regatu. Temperatura zraka 10-12 stupnjeva, wind chill (osjet hladnoće na vjetru) 0-2 stupnja. Ide vam se na vodu? No, za utjehu, more je još uvijek toplo, nekih 15-16 stupnjeva. Tako da, ako se previše ohladite, uvijek možete malo zaroniti da se zagrijete. :-) No, ispalo je dobro - vjetar od 15 do divljih 30 čvorova i uspješno hvatanje jednog dobrog zapuha. Analiza rezultata pokazala je 36,74 čvora brzine (više od 68 kmh). To je, prema neslužbenim podacima, drugi GPS-om zabilježeni rezultat u Hrvatskoj.

Soulwindsurferi znaju kako čekati vjetar. Onda kad ga nema, nježno ga i strastveno prevrću po mislima, kao da se radi o nekoj tajnoj ljubavi, nekoj skrivenoj romansi. A kad se na obzoru konačno pojave glasine da vjetar dolazi, počinje išćekivanje i dogovaranje o najboljoj lokaciji. Sve je to obilato popraćeno glasnim i tihim nadanjem da prognoza neće omanuti… I onda, ako ima sreće, nade budu ispunjene! Zar ima većeg blagoslova od dobrog jedrenja u dobrom društvu? Nema, vjerujte, nema! Iako je svaki takav dan jedinstven i neponovljiv, neke stvari su uvijek iste. Koje? Pogledajte dvadesetak fotografija s komentarima koje oslikavaju tipičan windsurferski dan proveden u društvu daski, jedara i dobrih ljudi…

Prije nekoliko dana doživio sam jedan od najljepših iskustava od kada drugujem s daskom za jedrenje. Bilo je dobrih dana, dalekih putovanja, egzotičnih iskustava i, za mene, velikih uspjeha. Ali, jedrenje kod kuće me uvijek nekako vraća k onom najvažnijem u soul-windsurfingu: unutarnjem iskustvu. Mislim da taj petak u Karinu neću tako lako zaboraviti. Već od prvog trenutka u 06:00 ujutro, pa sve do 11:00 kad je vjetar prestao, a ja izišao iz vode, pratio me osjećaj ispunjenja. Nema, jednostavno nema boljeg i ljepšeg iskustva od zvuka vjetra u jedru i kliženja daske po vodi. Osjećao sam se snažno, skladno, uravnoteženo, spremno… bio sam na vrhu svijeta! Čas u zoni, čas u ekstazi… od vriskanja koje se natječe s vjetrom iznad tirkiznog mora, do nesalomljive, čvrste, nepobjedive tišine usred brzine od koje zastaje dah…

“Nedjelja ujutro. Prije točno tjedan dana sletjeli smo na Karpathos. Prisjećam se kako smo pri izlasku iz aviona Kruna i ja jedva dohodale do aerodromske zgrade. Silina vjetra bila je neumoljiva. Odmah je bilo jasno da smo na pravom mjestu za ljubitelje surfanja. Sada čekamo let za Ljubljanu, a misli o proteklom tjednu spontano se nameću. Dan prije dolaska Linda piše da su najavili 10 bofora. Nisam znala koliko je to jako, ali mi je nešto bilo sumnjivo pa sam naivno pitala: «Sutra ne surfamo?». Uskoro je stigao kratak odgovor: «Sutra nitko ne surfa! :-)»...”. Kako je to početi jedriti na Karpathosu, pod udarima neumoljivog vjetra, kao i iskustvima cijele ženske ekipe, piše Iva Jurčić…

Nastavljam svoju potragu za savršenstvom, ovaj put u Egejskom moru, u društvu s neumornim Eolusom, grčkim bogom vjetra koji nikad ne posustaje… barem ne na udaljenom brdovitom otoku Karpathosu, a posebice ne u jednom njegovom zaljevu, ispred malog naselja zvanog Afiartis. Meltemi, termički vjetar koji puše od petog do desetog mjeseca iz smjera hladnije Europe prema toplijoj Africi, tamo je pojačan posebnim lokalnim uvjetima stvorenim konfiguracijom obale i samoga otoka. Tamo, u zaljevu kojeg su ranije zvali “vražjim” (Devil’s Bay), a sada “rajskim” (Paradise Bay), ove sam godine na dasci za jedrenje prešao psihološku granicu od 70 kmh…