Nastavljam svoju potragu za savršenstvom, ovaj put u Egejskom moru, u društvu s neumornim Eolusom, grčkim bogom vjetra koji nikad ne posustaje… barem ne na udaljenom brdovitom otoku Karpathosu, a posebice ne u jednom njegovom zaljevu, ispred malog naselja zvanog Afiartis. Meltemi, termički vjetar koji puše od petog do desetog mjeseca iz smjera hladnije Europe prema toplijoj Africi, tamo je pojačan posebnim lokalnim uvjetima stvorenim konfiguracijom obale i samoga otoka. Tamo, u zaljevu kojeg su ranije zvali “vražjim” (Devil’s Bay), a sada “rajskim” (Paradise Bay), ove sam godine na dasci za jedrenje prešao psihološku granicu od 70 kmh…

Čak me i wsurferi ponekad pitaju: “Zašto je važno koliko brzo ideš? Zar nije stvar samo u osjećaju?” Naravno da je stvar u osjećaju i u ničemu drugome. Ali, taj “osjećaj” se stvara i kako napreduješ. Zapravo, što si “bolji” s tehničke strane, to više možeš stvarati i uživati u tom tajanstvenom “feelingu” kojeg svi tražimo. Možda će vam biti jasnije o čemu govorim ako opišem iskustvo sedmodnevne potrage za savršenstvom. Dahab, Egipat, travanj 2009.

Kao što stvaki strastveni zaljubljenik u jedrenje na dasci zna, nabavka nove opreme uvijek je vekiko zadovoljstvo. Očekivanje dolaska nove igračke s kojom ćete - to je sigurno - doživjeti nova, još veća i bolja uzbuđenja, novu kvalitetu plesa s vjetrom i morem, strast s kojom razgledavate kako nova daska ili jedro izgledaju, gotovo nježni dodiri koji se mogu mjeriti s onim ljubavnim; nerijetko prezaštitnički odnos prema naizgled običnom komadu opreme… sve je to dio drame koja se odvija u umu i srcu soulwindsurfera. Kao prvo iskustvo u novoj sezoni koja je na pragu, odlučio sam s vama podijeliti zadovoljstvo dobivanja nove daske specijalizirane za jak vjetar i velike brzine…

Vrijeme postaje sve hladnije i rijetki su vjetrovi koje surfer može uhvatiti u ovo doba godine, a da ne uhvati i previše hladnoće. Tako, međutim, nije bilo u subotu 15.11.2008., kad se sa svih strana kretalo prema moru. Sunčano i toplo vrijeme (15-16 stupnjeva), more još toplije (18 stupnjeva) i obećanje vjetra koji će puniti naša jedra. Da li je to dovoljno da ustanete u 04:30, vozite tri, četiri sata do mora, surfate četiri pet, sati, tužno prestajete kako se dan bliži kraju i onda opet vožnja natrag, još tri, četiri sata? Dovoljno, sasvim dovoljno!

Nisam se zabunio u ispisivanju naslova! Već nekoliko godina za redom ljubitelji jedrenja na dasci dočekuju "noć vještica" na svoj način - pozdravljajući se s vjetrom s kojim su plesali cijelu sezonu. Pod vrlo originalnim i nadahnutim nazivom "Hallowind" krije se tradicionalni završetak vjetrovite sezone. Red je da mu kažemo "zdravo vjetre!", kad je tako lijepo i darežljivo punio naša jedra cijele godine.

Toga dana vraćao sam se sa službenog puta u Pulu. Normalno, kao i svaki windsurfer koji ide na more bilo kojom prigodom, tako sam i ja bacio pogled na prognozu za taj dan. Prognostičari su najavili jaku buru s početkom krajem dana. Budući da je bio početak ljeta, ta informacija bila je dovoljno poticajna da uz normalno, poslovno odijelo, u auto ubacim i ono surfersko, neoprensko, kao i ostatak opreme. Baš bi bilo lijepo počastiti se jednim surfanjem, razmišljao sam u sebi dok sam vozi oprema Puli... Želje su mi se ispunile i to... savršeno! 

Sjećam se kako me u prvim danima jedrenja na dasci oduševio prizor šezdeset i nešto godina starog (zapravo mladog) para koji su zajedno počeli učiti ovaj prekrasan sport. Nakon toga sam više puta, na raznim vjetrovitim mjestima u svijetu, osobno upoznao sedamdesetogodišnjake koji bez problema svladavaju i najače vjetrove. Naravno da tijelo s toliko godina radi drugačije od onog mlađeg, ali upravo činjenica da se može jedriti, bez obzira na dob, čine windsurfing jednim od najljepših sportova ikad izmišljenih – to je pravi sport za dušu!